griješiti je ljudski
What's wrong with me?????
Dakle, stvarno ne razumijem. Završila sam osnovnu školu. Završila sa srednju školu. Fakultet je pri kraju. Stoga, ne bih trebala biti glupa. Trebala bih imati nešto u glavi. Ali kada je ON u pitanju ispada da sam zbilja glupa. Ispada da nikako ne mogu shvatiti dvije stvari.
Drži se svojih obečanja.
Nemoj muljati.
Pokaži da ono što kažeš zbilja i misliš.
Dobro tri. A da njega pitate, složio bi vam listu od cca. pedeset stvari. Al ok. Sada kad gledam te tri rečenice i naizmjenice ih čitam pomislim; dakle V. u čemu je problem?? Zbog čega nikako ne mogu posložiti te tri rečenice u svoju glavu i početi ih se držati? Zato jer sam nemarna? Možda. Zato jer ga ne volim? NE, TO NIKAKO. Jer volim ga upravo onoliko koliko se može voljeti osoba koja te upozna sa pravim osjećajem ljubavi.
I grozno je to kada visim na tankoj niti i kada se skoro sve što kažem važe. I grozno je to kada više nemam riječi da samu sebe obranim, a još gore kada shvatim da sam se sama dovela u taj položaj. I grozno je to kada chatam sa njim i razgovor zapinje, a u biti sve što želim je da me nazove na minutu samo da mu čujem glas i da lakše zaspim. I grozno je to kada molim da mi kaže volim te......
Dakle, stvarno ne razumijem....ŠTO NIJE U REDU SA MNOM??
All good things come to an end......
Još uvijek ne mogu vjerovati. Još uvijek čekam da se probudim i da shvatim da je sve to bio san. Jako ružan san. Još uvijek čekam neki znak, bilo što, da se uvjerim da je tu...na dohvat moje ruke....ali nije. Nisam spremna za ovo što mi se dogodilo. Ne znam se nositi sa osjećajima koji me razdiru iznutra. Iz sata u sat mi je sve gore.
Udišem zrak, ali ne dišem. Jedem, ali ne osjećam okus. Pričam, ali bez smisla. Hodam u prazno. Kriva sam, priznajem. Nisam cijenila ono što imam. Radila sam gluposti. Oprostio je. Lagala sam. Oprostio je. Zanemarila sam ga. Oprostio je. Odbacila sam ga. Oprostio je i primio me natrag. Napravila sam toliko toga da sama sebi ne bih oprostila. Nikad.
No on je. Sve mi je opraštao, sve dok nisam došla do granice granica. I nisam dobila novu šansu.
-Ako možeš nazovi. – glasila je poruka.
Srce mi je udaralo takvom snagom da sam imala osjećaj da će puknuti. Ruke su mi se tresle dok sam birala broj. U glavi sam začula svoj glas kako govori...bože, daj mi čudo.... ali jok. Prezločesta sam za čudo. Pa makar ono najmanje, najsitnije koje postoji na svijetu.
Začula sam njegov glas...ni trunke topline u njemu. Ništa. Kao govorni automat. Maknula sam se se od kolega, jer ne želim da mi ikakav zvuk smeta. Stala sam nasred hodnika i čekala. Čekala da mi kaže da ne može bez mene...no umjesto toga, hladan tuš...
-Vraćam se. Žao mi je V.
Kao riba na suhom otvaram i zatvaram usta. Želim nešto reći, ali grlo mi se stislo. Suze klize niz moje lice, dok on bez promjene tonaliteta u glasu nastavlja pričati kao automat. Ne želi da mu se javim.
-Možda ponekad mailom – nadoda.
Počnem plakati na glas. Ne mogu više gutati suze. Upravo mi je slomio srce. Baš kao što sam i ja njegovo.
Poludim pri posmisli da više nikad neću osjetiti njegov miris, njegov dah na svojoj koži, njegov dodir, njegove usne, njegovo tijelo na mojem....sve je sad njeno.
Izgubila sam.